Sledite nam

Sledite nam na facebooku Sledite nam na twitterju

Želite biti obveščeni o programu in novostih?

Vnesite svoj e-poštni naslov:

Obstoječi uporabniki: prijava

Umetnost lutkarstva- v Beogradu izšla knjiga prof. Lazića;v njej razgovor z Robertom Waltlom

V Beogradu je v Biblioteki dramskih umetnosti izšla knjiga prof. Radoslava Lazića: Umetnost lutkarskog teatra- U potrazi za estetikom lutkarstva. Recenzenta knjige sta prof. dr. Henryk Jurkowski in prof. Edi Majaron, v knjigi pa je tudi razgovor s slovenskim igralcem, režiserjem, lutkarjem in direktorjem Mini teatra, Robertom Waltlom. Razgovor objavljamo v celoti.

O režiji glumi i animaciji u Mini teatru

1.Šta za Vas predstavlja lutkarski teatar,njegova spcificna dramaturgija,rezija,gluma,animacija?

Gotovo se rutinski pozivati na Kleistovu klasičnu odredbu lutkarskog kazališta kao vjerojatno najsublimnije teatarske vrste. Lutkarstvo bih, u parametrima zapadnačke civilizacije, pokušao prema jednostavnosti forme, a bitnoj snazi poruke, usporediti s istočnjačkim umjetničkim oblicima. U njemu je bitan trenutak mudrosti, jednostavnosti, prenođenje iskustva. Ne ulazeći u spektaklsku narav pojedinih lutkarskih predstava, lutarstvo odražava esencijalnu narav kazališta. Prvenstveno kao medija kojim se grade (u doslovnom zanatsko-graditeljskom smislu) strukture imaginarnoga. Metaforičnošću, kombiniranim korištenjem simbola i derridaovske usmjerenosti na konkretnu materijalnost, lutkarstvo je autentična umjetnost koja nije, kako se pogrešno tvrdi, puka simbioza likovnosti, pokreta i zvuka. Rekao bih, a antropologija me podržava, da je lutka u prapočelu čovjekovog predstavljanja svijeta. Svojom (ne)mimetičnom prirodom, lutka nas uvodi u magične prostore u kojima čovječanstvo gradi paralelne svjetove, drugačije od onih u kojima je primoran obitavati.

Stoga držim i da lutkarska dramaturgija ima načela koja su ponešto drugačija, slobodnija. Klasična dramaturgija određuje se linearnim narativnim lancima, čvorovima događaja, aristotelijanskim pristupom u više izvedenica. Lutkarska dramaturgija bliska je glazbi, njezine partiture ne moraju slijediti uzročno-posljedične veze. Lutkarska predstava na gledatelja djeluje izravno, neposredno poput glazbe. Zato je i lutarska režija a priori modernistički gestus, i nije nevažan podatak da se avangardni teatar s početka dvadesetog stoljeća, baš kao i postavangardne tendencije iz šezdestih oslanjaju na iskustva lutkarstva, u stanovitoj manifestnosti, u tendenciji da se i material doživljava osjetilno, konkretno. I lutkarska gluma izvorno je antipsihološkog karaktera. Animacija u svojoj biti podržava jednu izvornu, arhetipsku koreografsku strukturu. Animirati znači posredovati jedan već kreirani pokret.

 

2.Koji je osnovni umetnicki zadatak reditelja u lutkarskom teatru?

Redatelj u lutkarskom kazalištu se unekoliko razlikuje od onog u tradicionalnom. Pripreme za rad na predstavi su ipak gotovo identične. Počinjem s radom na materijalu koji je sastavljen od teksta, a širim ga u koncentričnim krugovima sa scenom, glazbom, koreografijom. Dramaturške priprave su donekle drugačije. Odabir teksta uvjetuje izbor stila, lutkarske tehnike, izbor materijala, odnos prema svjetlu. Vjerujem da je u lutkarskoj predstavi presudno odrediti ispravne odnose, definirati osnovne idejne linije. Predstave s izraženijom fabulom pokušavam predočiti u kombinaciji tradicionalnijih lutarskih tehnika, a poetske ili prozne tekstove obično ne adaptiram kao dramske, već lutkarskom tehnologijom sugeriram tu posebnu osjećajnost. Dok u dramskoj predstavi osobitu pažnju posvećujem govoru, pravilnoj prezentaciji tijela teksta kroz glumca, u lutkarskoj je taj dio priprema smanjen u odnosu na istraživanje ekspresivnih mogućnosti lutke.

 

3.Sta je estetski predmet lutkarske rezije?

 Veoma često predmet lutkarske režije povezuje se s odgojnom, poučnom funkcijom lutkarskog kazališta. Odgoj volim shvaćati u izvornom, humanističkom smislu, I kao takav, nije vezan isključivo uz djetinjstvo, adolescenciju ili studije. Humanist se odgaja tokom cijeloga života. Lutkarska režija zalihe svojih motiva crpi iz pripovjednog iskustva, iz usmene predaje, umjetničkog nasljeđa. Jednako iz poznavanja kazališnih metoda, koliko duguje plesnim i glazbenim. U isto vrijeme slijedi postulate likovnosti. Zanimljivo je da se lutkarstvo njeguje i tamo gdje je figuralnost nepoželjna iz religijskih razloga.

 

4.Kako bi ste definisali svoju ars poeticu lutkarstva kao umetnosti?

 Svoj pristup nazvao bih otvorenim, eksperimentalnim u nežanrovskom poimanju. Nije to pitanje pozerskog određivanja. Dok god budem uživao u otkrivanju neslućenih mogućnosti lutkarskog medija, ostat ću mu vjeran. S ponosom mogu ustvrditi da sam režirao prvu virtualnu lutkarsku predstavu na svijetu koja je prikazana na mnogo međunarodnih festivala, od Kube i Irana, do gotovo svih evropskih zemalja, i posvuda je doživjela fantastične reakcije. U početku nam namjera nije bila kreirati nešto novo u lutkarskom mediju, već smo krenuli od jedne inspirativne, izvorno snažne ideje.

Riječ je  o projektu Palčica kojeg sam osmislio s prijateljima, Darijem Kreuhom i Tadejem Fiusom. Palčica je nastala kao koprodukcija Foruma i Cankarjevog doma. Ivica Buljan napravio je dramatizaciju Andersenove Palčice koju smo nakon toga prebacili u virtualni medij. Ja sam režiser i ujedno animator i jedini glumac u predstavi. Povezan sam s kamerama i tako upravljam virtualnim likovima, sinkroniziram ih i animiram u isto vrijeme, nudeći publici vizure različitih likova, baš kao na filmu. Riječ je o interaktivnoj  predstavi u kojoj djeca mogu sugerirati kretanje animiranih junaka (Palčice, Mišice, Krta, Lastavice, Žabe...).

Djeca koja u svojim godinama gledaju televiziju, koja idu u kino, i kojima kompjuerske igrice nisu strane, a bili su već i na lutkarskim predstavama, u hipu razumiju da je Palčica negdje između svega ovoga ali da nudi i nešto više. Roditelji i odrasli niti nakon nekoliko minuta ne mogu jednostavno razumjeti kako se priča odvija interaktivno, što je stvarnost, a što je fikcija, kako je moguće da se animirani junaci obraćaju stvarnim ljudima u publici oslovljavajući ih primjerice imenima. U predstavi sam sačuvao sve likove iz Andersenove nježne bajke, ali sam izmijenio linearni tok priče, smjer, sudbinu glavne junakinje, dijaloge, ritam, likove. Modelirali smo sve ove elemente u 3D tehnologiji, mediju koji nije knjiški nego računalni. U tome nam pomažu senzori kao potpora za stereskopsko elektronsku projekciju.

Prva virtualna lutkarska predstava na svijetu razlikuje se od klasičnih i po tome, da priča nikad nema isti tok, i svaki put se razlikuje prema usmjerenjima koja mi daje publika. Aktivnu ulogu sebe kao režisera prepuštam sebi-glumcu i publici. Opremljen sam s konzolom (za nadzor nad scenom), senzorom nad glavom, koji prati rotaciju i nagibe glave svakog pojedinog lika na ekranu, dok ja u isto vrijeme komuniciram s publikom. Kompjuterski program s animacijom i vizualizacijom omogućava režiju i kadriranje u realnom vremenu (mijenjanje kadra, izbor likova, pokreta, dozivanje događaja). Likovi prate naratorovu liniju što omogućava program za prepoznavanje govora.

Ova predstava je mješavina kompjuterske igre s lutkarskom predstavom u računarskom okolišu, a likovi iz bajke oživljavaju na ekranu animatorovim radom, i uz sudjelovanje gledatelja. Uz pomoć publike glavna junakinja Palčica spašava se iz nelagodnih situacija. Predstava traje pola sata i prati logiku računarske igre, čuva napetost izvorne priče, te koncentraciju gledatelja. Htjeli smo da nam tehnika omogući da se u svakom trenutku može usmjeravati tok sadržaja predstave, a da se u isto vrijeme očuvaju svi elementi i bitne karakteristike lutkarskog kazališta.

 

5.Sta za Vas predstavlja teatarska lutka i fenomen animacije?

Lutka je magičan objekt. Sjećam se kad smo u Mini teatru radili na svjetskoj praizvedbi Koltesovog mladenačkog komada “Dan umorstava u priči o Hamletu”, kako smo slučajno u mojoj kolekciji pronašli ostatke jedne stare lutke s lubanjom. Preostali su samo konci koji su nekad povezivali udove na lutki, i ta sad već smiješna glava bez skeleta. Nekadašnje tijelo su činila samo dva drveta spojena u obliku križa. Koltesov je Hamlet intimna intenzivno zgusuta, poetska i perverzna sanjarija. Sva je okrutna u psihoseksualnim nijansama. Probe su tekle uobičajeno, ali nekako odviše školski, bez one posebne motivacije, sve dok se u igru nije uključila ta lutka, ili bolje rečeno ostatci neke lutke. Predstavljala je duh oca, animirao ju je Jose, glumac i pjevač. Prvi put uzeo je u ruke lutku, i očevom duhu dao sablasnu uvjerljivost, a u predstavu unio neki kobni nemir. Kasnije je Jose nastavio raditi s lutkama i danas igra u Mini teatru. Neću zaboraviti taj prvi dodir, i to iskustvo koje je i mene potreslo, iako sam s lutkom već do tada imao mnogo iskustva.

 

6.U kakvom su odnosu glumac / animator i lutka?

 U posljednjim svojim lutkarskim predstavama sve više radim na sintezi rada glumcem s lutkom. Ako bih analizirao zašto, vjerojatno je na to djelovala postmoderna dramaturgija, utjecaj filma, televizije, glazbenih spotova. Lutka je postala svakodnevnica te nove medijske stvarnosti. Prednost dajem hibridnim formama, volim kad se živi glumac kao dramska osoba susreće s lutkom kao dramskom osobom, kad se vrše multiplikacije lika i osobe, kad lutka preuzima ulogu oboje. Animator više nema tradicionalnu zadaću, nije skriven iza lutke, već kao glumac, i kao lik, ravnopravno igra s njom.

 

7.Ko je zapravo dete kome posvecujete svoje lutkarske predstave?

Možda zvuči infantilno, ali dijete kojemu radim, i sa kojim radim lutkarske predstave sam ja. Režirajući ih, kao da uspijevam, kao nekoć Camus, razgovarati sa sobom, s onim svojim Ja koje je još uvijek negdje tu uz nas, i provjerava jesmo li još uvijek u čvrstoj vezi. Često zaboravljamo na svoje ranije inkarnacije u likovima djece kakva smo nekad bili. Više ih je, u različitim su dobima, različito gledaju na svijet oko sebe. Trebali bismo više razgovarati s njima. Oni me podsjete na Andersenove bajke, na Ivanu Brlić Mažuranić, Oscara Wildea, Puškina, na pripovjetke Svetlane Makarovič. Pokušavam, kad radim upravo na tim djelima, rekonstruirati onaj prvotni užitak, ono iščekivanje, strah, radost. Rukovodim se tim osjećajima koji su ponekad zapreteni duboko i treba velik napor da ih prizovemo na svjetlo.

 

8.Vi ste osnivac Mini-teatra u Ljubljani, koji kao repertoarski teatar belezi velike uspehe na internacionalnim festivalima.Kako zivi i dela Mini-teatar u vasoj direktorskoj organizaciji i animaciji?

Mini teatar osnovao sam potpuno nezadovoljan stanjem u Lutkovnom gledališču u Ljubljani čiji sam član postao odmah nakon diplomiranja na Akademiji za gledališče in film. Bio sam valjda jedini mladi glumac s velikom perspektivom i velikim očekivanjima koji je ušao u angažman s lutkama, što je tada bila velika rijetkost. U teatru su stvarale važne i kreativne osobe poput Alje Tkačev, Berte Bojetu, Nine Skrbinšek, Naceta Simončiča. Htio sam svojom energijom osuvremeniti lutkarsku scenu jer sam već tada mnogo putovao svijetom, vidio brojne predstave, sreo umjetnike koji su nam htjeli pomoći da u Ljubljani napravimo novu Školu za lutkarstvo. Pokrenut je i festival Lutke čiji sam par godina bio selektor. U planu za razvoj tog teatra stavio sam suradnju s poznatim slovenskim redateljima kao Vito Taufer, Dragan Živadinov, Matjaž Pograjc. Neke moje ideje koristili su kasniji ravnatelji, ali nažalost priča o školi, pomlađivanju ansamba, o kvalitetnom repertoaru, sve je to palo u vodu. U naponu stvaralačke energije, osjetio sam se frustriran i napustio sam Lutkovno. S Ivicom Buljanom napravio sam mono lutkarski performans »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« i što je najvažnije osnovao sam Mini teater koji je danas u slovenskom teatarskom pejzažu važna nezavisna ustanova koja radi na dječjem, lutkarskom i glumačkom programu, na organiziranju festivala Mini poletje koji ugošćava lutkarske i dječje predstave iz cijeloga svijeta. U našem lutkarskom programu režirali su svjetski priznati redatelji kao Aleksandar Anurov iz Moskve koji je napravio »Bajku o caru Saltanu«, našu najpoznatiju art-uspješnicu. Bjelorus Leljavski postavio je Puškinove »Male tragedije«, Španjolac Luis Zornoza Boy Wildovog »Sretnog kraljevića«. Slavčo Malenov iz Bugarske režirao je dvije predstave, potom Čeha Pavel Polak i Marek Bečka, pa mladi ruski režiser Vasilij Sennin.

Ja sam režirao u Mini teatru »Mojcu Pokrajculju« Lili Novy i Vide Taufer, te »Ivicu i Maricu« prema dramoletu Andreja Rozmana Roze te brojne druge. Naveo sam samo neke naslove iz velikog repertoara. U našim predstavama danas surađuje više od 100 umjetnika. Mini teater organizira i Srednjovjekovne dane, kulturnu manifestaciju koja je danas već jako prepoznata, a dio našeg programa čini postdramsko kazalište. U njemu smo dosad praizveli djela kao »Noć na rubu šuma« Bernard-Marie Koltesa, pa njegov »Marš« i »Dan ubojstava u priči o Hamletu«, »Snjeguljicu« kultnog švicarskog pisca Roberta Walsera, dva teksta Heinera Mullera, »Medeju materijal« i »Kvartet«. Naše predstave su dobile Borštnikove nagrade, gostovali smo na brojnim međunarodnim festivalima, a što je najvažnije u Ljubljani smo pokazali da se osobnom inicijativom, može stvoriti jedno snažno nezavisno kazalište. Naše sjedište je na ljubljanskom dvorcu, a sad smo uz pomoć grada Ljubljane na korištenje dobili kuću u Križevniškoj ulici koju ćemo pokušati osposobiti za jedan suvremen izvedbeni centar. Namjeravamo naš lutkarski program, predstave za djecu, postdramska istraživanja, obogatiti još i edukacijskim programom, treninzima, kabaret noćnom scenom i rezidentnim centrom za strane umjetnike..

 

9.Na osijeckoj Akademiji umjetnosti jedno vreme ste delovali kao pedagog i strucni saradnik u

stuijama glume / lutkarstva.Koji su Vasi saveti buducim glumcim / lutkarima?

Pedagogija je jedna od mojih pasija, ali s obzirom na obaveze u svom Mini teatru ili u ostalim kazalištima gdje redovito režiram, sve joj se rijedje posvećujem. Neko vrijeme bio sam asistent Edija Majarona na  Pedagoškom fakultetu u Ljubljani i Lutkarskoj akademiji u Osijeku.

Mislim da je najvažnije kod studenata produbiti strast prema lutkarstvu, naučiti ih vještinama i upućivati prema otvorenosti, ne samo za različite lutkarske stilove i nove tehnologije već prema umjetnosti uopće. Volim se voditi pedagoškim načelima koja je  inaugurirala Michelle Kokosowski kad je osnovala svoju Eksperimentalnu kazališnu akademiju u Parizu. Za razliku od ostalih škola, ona je svoju opskrbila kredibilitetom starih grčkih naukovanja. Pozvala je majstore koji su svojim šegrtima prenosili svoja znanja. Ne kroz predavanja, tu majstori učenicima postavljaju vrlo precizne zadatke i prate ih, usmjeravaju, komentiraju njihov rad.

10.Poslednjih sezona u tandemu s uglednim rediteljem/dramaturgom Ivicom Buljanom se sve vise angazujete i na

dramskoj sceni kao koreditelj.Kakva su Vasa iskustva iz zalaganja za totalni teatar u korezijama koje

ostvarujete na uglednim scenama ?Kuda ide teatar danas? 

Dragocjeno je iskustvo rada u postdramskom kazalištu, a tako smo prema Lehmanovoj teoriji, nazvali naš paralelni program u Mini teatru. S Ivicom Buljanom sam surađivao kao asistent i koredatelj na predstavama kao »Edip« Seneke na Splitskom ljetu, u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču na »Borbi crnca i pasa« Bernard-Marie Koltesa i »Edipu u Korintu« Iva Svetine. Potom na »Dramama princeza« Elfriede Jelinek, pa »Jedna i druga« Botha Straussa, »Ne hodaj gola naokolo« Georgesa Feydeaua. Buljanov interes za kazalište je širok. Zajedno smo pasionirani postavljači manje poznatijih djela Roberta Walsera, Bernard-Marie Koltesa, Elfriede Jelinek. Radimo smo na komadima Piera Paola Pasolinija, Heinera Mullera i uskoro jos Herve Guiberta. U tom totalnom kazalištu, surađujemo s brojnim vizualnim umjetnicima kao Slaven Tolj, Tomo Savić-Gecan, Vadim Fiškin, Tomislav Gotovac, Ivan Kožarić, Ben Cain, Tina Gverović, Ana Savić-Gecan, s kompozitorima kao Mitja Vrhovnik-Smrekar, Arsen Dedić, Tamara Obrovac. Mislim da suvremeni teatar ide prema takvim kompletnim autorskim suradnjama, gdje nije riječ samo o malim prilozima umjetnika u predstavi, nego kompletnim kreacijama scene, glazbe, kostima koja su izvorna djela, ali nastala s namjerom da se zajedno približimo nekoj zamišljenoj idealnoj predstavi.

Mini teater takvo je utopijsko mjesto umjetničkog zajedništva koje i za budućnost planira ambiciozne umjetničke projekte s autorima iz više sredina.