Rekreacijsko veslanje životnim tokovima (Novi list, 10. 7. 2005)

Teatar i film: Peterlić, Khan & Koltes REKREACIJSKO VESLANJE ŽIVOTNIM TOKOVIMA Koltes se tek nazire u odličnog Cedrica Kahna jer njegov »Roberto Zucco« nije snimljen prema istoimenom Koltesovom dramskom tekstu, nego je riječ o adaptaciji istoimene knjige Pascalea Fromenta. No, Koltesov duh prisutan je u gotovo svakom kadru, koliko god je Kahn oslobodio svoje energične kadrove od teatralnih natruha Na jednoj hrvatskoj web stranici saznali smo i to da je kopija filma Ante Peterlića »Slučajni život« snimljenog davne 1968. godine loše čuvana, »s uočljivim mrljama od vlage koje mjestimice ulaze u sliku«. Na svu sreću, restauratori su na vrijeme shvatili da se ovdje radi o jednom od najvažnijih komada u genezi hrvatske kinematografije, kojeg su »Cahierovci« zdušno iz broja u broj preporučivali kao film kojeg se naprosto mora vidjeti, pa će na ovogodišnjoj Puli već prvog dana biti prikazana njegova restaurirana kopija. No, dok smo promatrali inserte iz tog istog filma projecirane na oronulom zidu riječke »Hartere« u »rajskom« segmentu Buljanova uprizorenja Koltesove poetske drame »Marš: Pjesma nad pjesmama« kvaliteta kopije bila je posve nebitna. Naprotiv, njezina »nečistoća« samo se još efektnije sljubila s patinom »nečistog« tvorničkog zida. A kako su i mnogi puritanci Koltesa smatrali »nečistim«, a bogami i nečastivim, time je čitav efekt još zanimljiviji. No, čini mi se da Buljan nije odabrao »Slučajni život« samo zato da bi ispisao iskreni hommage Ani Karić (dok se na zidovima paralelno odvija projekcija Peterlićeva filma u kojem ona glumi glavnu žensku ulogu, ona leži s Tomom Gotovcem alias Antoniom Lauerom na krevetu od papira prekrivena plahtom), nego i zato jer zamorni životni ciklusi dvojice Peterlićevih činovnika, utonulih u životnu rutinu, nimalo ne odudaraju od zamorno stereotipnih života Buljanovih/Koltesovih parova čije krhotine pokušava sastaviti publika koja im se pridružuje u prostoru velike tvorničke hale transformirane u fascinantni onirčni hepening, puno bliži muzejskoj instalaciji, nego teatru. Peterlićevo malo muško zajedništvo (Ivo Serdar i Dragutin Klobučar, obojica prekrasni), koje može prizivati i diskretne homoerotske aluzije, samo je filmski nastavak onog što promatramo u Buljanovu teatru, prije no što se u njihove sumorne živote ne umiješa kolegica s posla. A rekreacijsko veslanje na Savi koje će im podariti kratkotrajne trenutke opuštanja u seriji snažnih ali repetitivnih pokreta veslima, na neki način funkcionira i kao metafora njihove robotizirane životne repetitivnosti. Pulsirajuća tijela Na svu sreću, Koltes je »odveslao« puno dalje, još otkako ga je počela kao tinejdžera sputavati kolotečina provincijskog Metza, gdje je promatrao Arape kako ih odvode u geto tijekom Alžirskog rata. Na jednom od svojih putovanja gledao je i Maiu Casaras u Lavellijevoj newyorškoj produkciji »Medeje«, koja ga je natjerala da počne pisati za teatar (Casaras je za Koltesa, recimo, ono što je Ana Karić za Buljana). Nakon povratka iz Guatemale krajem osamdesetih, počeo je raditi na scenariju za film o trgovini slonovačom, ali ga je prekinuo zbog vidno narušena zdravlja. I to je bio jedini njegov pokušaj koketiranja s pokretnim slikama, premda je često volio odlaziti u kino i bio je veliki fan Brucea Leeja, često povlačeći paralelu između pokreta u borilačkom filmu i ritualizirane retorike pulsirajućih tijela u njegovim dramama. Zato su Koltesovi odjeci na filmu bili slabi, premda nas mora začuditi da njegov veliki štovatelj Patrice Chereau, koji je postao kućni redatelj Koltesovih drama na francuskim kazališnim daskama, nije malo češće posegnuo za celuloidnim transferom njegova opusa (»U samoći pamučnih polja« snimljen u TV produkciji u kojem Chereau glumi dilera bio je jedan od takvih rijetkih pokušaja). Zato se Koltes tek nazire u odličnog Cedrica Kahna, u nas poznatog po fenomenalnoj drami »Crvena svjetla«, jer njegov »Roberto Zucco« nije snimljen prema istoimenom Koltesovom dramskom tekstu, nego je riječ o adaptaciji istoimene knjige Pascalea Fromenta. No, Koltesov duh prisutan je u gotovo svakom kadru, koliko god je Kahn oslobodio svoje energične kadrove od teatralnih natruha. Poput Koltesova teksta, tako i Kahnova hladnokrvna meditacija o jednom sociopatu puno više duguje Michelu Foucaultu (šifra: »Ja, Pierre Riviere«), nego Arthuru Pennu (šifra: »Bonnie and Clyde«), premda će njegov silovatelj, višestruki ubojica, otmičar, anarhist i lopov razotkriti svoju Bonnie u liku Lee (Islid Le Besco). Razoružati publiku No, koliko god se njegova »road« odiseja na relaciji Azurna obala-Savojske Alpe, započeta nešto ranije u Mestreu hladnokrvnim ubojstvom njegovih roditelja doimala monstruozno, Kahn preuzima tipičnu koltesovsku taktiku i ne skriva simpatije prema svom junaku. On majstorski uzdiže estetski kapacitet svoje suzdržane mizanscene na nivo odbacivanja bilo kakvih sudova, kako bi razoružao publiku. A nemogućnost uspostave crno-bijele gradacije između postupaka njegovih protagonista i reakcija na te iste postupke, tjera publiku na euforičnu igru skrivača koja izbjegava razumni pristup. No, ono što najviše fascinira autorova je »neodgovornost« prema teoriji mizanscene, pri čemu nudi svom junaku apsolutnu slobodu da postane glavnim sudionikom jednog bizarnog spektakla, nalik na akrobata u cirkusu koji izvodi svoje opasne skokove bez zaštitne mreže. No, tek u onom nezaboravnom trenutku kad Zucco uperi pištolj u otetu ženu, natjeravši ju da projuri autom kroz policijski kordon, izlazi na površinu prava priroda mladićevih psihotrauma. Zatečen ženinim neočekivano hladnokrvnim ponašanjem u odnosu na njegove prethodne žrtve, ona mu odgovori, »Po zanimanju sam učiteljica i naučena sam na djecu«. Na kraju mu ne preostaje ništa drugo nego da sa zatvorskog krova uzvikne, »L'Italia e merda!«. Dragan RUBEŠA