Mini teater bo v petek 21. in v soboto 22. januarja s predstavo Dan umorov v zgodbi o Hamletu, ki je premiero doživela, 6. januarja, v ljubljanskem Gledališču Glej, gostoval v kultnem zagrebškem gledališču ZeKaeM - Zagrebačko Kazalište Mladih.
Bernard-Marie Koltes: Dan umorstava u povijesti o Hamletu
Režija: Ivica Buljan
Glazba: Mitja Vrhovnik Smrekar
Scenografija: Slaven Tolj
Kostimografija: Ana Savić Gecan
Koreografija: Tanja Zgonc
Svjetla: Igor Remeta
Dizajn: Damir Gamulin
Igraju: Jose (Hamlet), Minca Lorenci (Ofelija), Veronika Drolc (Gertruda), Robert Waltl (Klaudij), Marko Gregorič (Glas)
Prijevod na slovenski: Suzana Koncut
Prijevod na hrvatski: Zlatko Wurzberg
Premijera, 6. siječnja 2005., hrvatska premijera 21. siječnja 2005. ZKM, Zagreb
Produkcija: Mini teater Ljubljana, koprodukcija: Novo kazalište Zagreb, Gledališče Glej, ARL Dubrovnik i Festival Ljubljana
OB PREMIERI V LJUBLJANI JE KRITICARKA NOVEGA LISTA IZ REKE O PREDSTAVI ZAPISALA
SVJETSKA PRAIZVEDBA TEKSTA BERNARD-MARIE KOLTESA »DAN UMORSTVA U POVIJESTI O HAMLETU«, NA SCENI TEATRA »GLEJ«
Hamlet 21. stoljeća
Na prostoru od nekoliko četvornih metara koji je nasut bijelim kristalnim sedimentom igra se na dohvat gledatelju pa Koltesova drama u režiji Ivice Buljana djeluje još impresivnije. Igra se tiho, krajnje uvjerljivo, opasno opako... a opet tako lako
LJUBLJANA – Praizvedbom teksta »Dan umorstva u povijesti o Hamletu« Ivica Buljan nastavlja svoje redateljsko tumačenje dramskog pisma Bernarda-Marie Koltesa. Na sceni teatra GLEJ, a u produkciji ljubljanskog Mini Teatra i koprodukciji s Novim kazalištem Zagreb i Art radionicom Lazareti Dubrovnik, prvi put je izveden mladalački tekst »Dan umorstva u povijesti o Hamletu« koji je vremenski prethodio poznatim Koltesovim dramatizacijama velikih, a u njegovom izboru i najznačajnijih, tekstova svjetske književnosti. Suštinski, karakter Hamleta bio je zamašnjak ali i crvena nit koju je Koltes vodio kroz svoje cjelokupno dramsko pismo, tako da se i ova drama – makoliko puta ponovili kako je »prethodila« – doima kao veliki finale, Koltesov zaključak, njegovo zrelo scensko uprizorenje suštine najpoznatije Shakespearove drame.
Koltes vidi »Hamleta« kao komornu dramu četiri lika: Klaudija, Gertrude, Hamleta i Ofelije (uz diskretno prisustvo petog, Glas Hamletova oca). Autor, dakako, polazi od pretpostavke da je Shakespeareov tekst u cijelosti (i detalju) poznat gledatelju, tako da on upire svoju pozornost samo na određene segmente drame, ali to čini tako spretno da ne gubi ni ljepotu teksta ni slijed radnje. Štoviše, nakon gledanja ove predstave, čini mi se da bi je s istim zanimanjem mogli pratiti i oni koji nikada nisu čitali »Hamleta«. Za to je sasvim sigurno zaslužno vrlo dobro osmišljeno uprizorenje ovog teksta koje je – kao što se Koltes usmjerio ka suštini drame – očišćeno od svega što bi slikovno moglo opteretiti gledatelja.
Izvrsni glumci
Pozornica je mali prostor s tri strane omeđen gledateljima. Na tih doslovce nekoliko četvornih metara, koji su u sredini nasuti bijelim kristalnim sedimentom a okruženi s nekoliko sklopivih stolica, igra se – na dohvat gledatelju – čitava drama koja zbog intimističke izvedbe djeluje još impresivnije. Igra se tiho, krajnje uvjerljivo, opasno opako... a opet tako lako.
Buljan je napravio izvrstan izbor glumaca – igru vodi okrutna Gertruda (sjajna Veronika Drolc koja igra ne samo riječima, već i pogledom, mimikom lica, gestom, pokretom...); izvrsno je slijedi Klaudije (Robert Waltl) – kralj s nešto ljudskijim likom nego smo ga navikli gledati, koji upravo imponira doziranjem tona svoje role. Hamlet od samoga početka zna tajnu umorstva svog oca, nema potrebu otkrivati priču dovodeći glumce: on sam čitava je glumačka družina (ovo je Buljan sve opredmetio u jednoj pjesmici koju sjajno izvodi tumač Hamleta, slovenski glumac i hip-hop pjevač Jose), a njegova jedina misija je osveta i on čvrsto ide prema njoj. Ofelija (Minca Lorenci), nije krhka djevojčica već je to mlada žena naglašeno odlučnih crta. Ipak, njena odlučnost nema pravog razloga, ona je slučajna prolaznica u ovoj drami, globtroterica s bocom vode u ruci, koja se utaplja vodom iz te iste boce...
Tamnoputi Hamlet, fizicki snažan ali ipak krhak mladić, spreman i na fizički obračun s ljepuškastim Klaudijem. Nije međutim sposoban taj obračun dovršiti umorstvom, i tek Kraljevo posezanje za otrovom otvara tu mogućnost. Kraj je brz, jednostavan, efektan: Klaudije donosi tri čaše, postavlja ih u pijesak, lijeva u njih vino ne prekidajući mlaz, koji ostavlja krvavo crveni trag na bijelim kristalima... Dodaje prvu čašu Hamletu, uzima je i ispija Gertruda, svi sve već znaju – ona je svjesna da je u čaši otrov – Hamlet nije iznenađen njezinom smrću, samo je Kaudije malo potresen, ali mirno konstatira da je »prekasno«, dok Hamlet ispija vino iz majčine čaše i svjestan vlastitog umiranja ubija Klaudija.
Svo troje leže pred nogama gledatelja, dakako, uz mrtvo tijelo Ofelije, koja je skončala – isto tako brzo, u prethodnom prizoru.
Pijuni
Koltes je ispravno pretpostavio da ovako postavljenoj drami ne treba podtekst i širenje fabule. Kao da je znao da će biti praizvedena u 21. stoljeću, vremenu življenja bržem od najbrže zamislive brzine... U kontekstu jednog plimnog vala koji u trenu ubija stotine tisuća ljudi, u vremenu kada svake večeri hladnokrvno svjedočimo brojnim žrtvama od ljudske ruke, nije potrebno dugo dramiti ni oko smrti Ofelije, a još manje Kraljice, Hamleta, Klaudija...
Političke rošade ruše kraljeve naše svakidašnjice kao pijune na (crveno-bijeloj) šahovnici, pa što bi onda čudno bilo u jednako tako vitalnoj želji za vlašću kraljeva iz Shakespearove priče?
Svjetlana HRIBAR
NAJAVE PREDSTAVE NA HRVASKEM:
http://www.zekaem.hr/?i=2
http://www.vecernji-list.hr/newsroom/culture/190694/index.do
http://www.iskon.hr/kultura/page/2005/01/18/0138006.html
