Intervju z Robertom Waltlom: Primitivni smo kao i prije 2.000 godina (Nezavisne novine, 6.10.2013)

ROBERT WALTL, REDITELJ IZ SLOVENIJE: PRIMITIVNI SMO KAO I PRIJE 2.000 GODINA

Bezobrazno je što ljudi komentiraju da je umjetnost uvijek bila bolja kada nije bilo para. To nije istina i to je najžalosnije što možeš čuti i mislim da najbogatija društva koja poznajemo, kao što je, recimo, nama najbliža Njemačka, najviše finansijskih sredstva izdvajaju za kulturu, smatra Robert Valtl, pozorišni umjetnik iz Slovenije.

Waltl je završio glumu na ljubljanskoj akademiji, nekoliko godina je glumio pa je postao i reditelj. Režirao je mnoštvo pozorišnih komada u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Bjelorusiji, Jermeniji, a vodi i "Mini teatar" u Ljubljani.

U Dječijem pozorištu RS (DP RS) u Banjaluci režirao je komad "Knjiga o džungli", kojim će ove nedjelje biti otvoren 12. međunarodni festival pozorišta za djecu. Kako je istakao, riječ je o jednom kolažu spoja lutaka, glume i muzike. U intrevjuu za "Nezavisne" govori o pozorišnom djelovanju u današnje vrijeme, saradnicima, ali i komadu "Kiklop", o kojem se svojevremeno mnogo pričalo u regionu.

NN:  Prvi put ste imali priliku da režirate u DP RS i radite s ansamblom iz Banjaluke, kakva su Vam iskustva?

WALTL: Dosta dobro poznajem pozorišno stvaralaštvo u cijeloj BiH, ali i regionu. Radio sam tri puta u Mostaru, a u Banjaluku dolazim već deset godina na Međunarodni festival pozorišta za djecu. Upravo iz tog razloga mogu da kažem da je ansambl DP RS izniman, jer je to je jedan mladi ansambl glumaca, ali uz to, oni su izvrsni animatori i lutkari. Radeći na predstavi "Knjiga o džungli", svako jutro smo prvo radili kondicijske probe kako bi glumci bili spremni za zahtjevne fizičke napore. Mogu reći da je ovaj ansambl jedan od spremnijih ansambala za takve poduhvate i da su sjajni. Ovaj tip predstave je jako kompliciran i jako zahtjevan, jer su glumci uvijek ukomponirani svojim tijelima i umijećem u samu predstavu. Mislim da Banjaluka, ali i cijela BiH, može biti ponosna što ima takav ansambl koji je sposoban raditi najzahtjevnije lutkarske i glumačke predstave. Meni su probe najljepši dio posla i uživam u tom radu sa glumcima, jer mi oni nude radost koju reditelj očekuje.

NN: Koliko je za jedan pozorišni projekat dobra ta razmjena kreativne energije i saradnja sa umjetnicima iz različitih sredina?

WALTL:  "Knjiga o džungli" je 40 predstava koju režiram. Kada odlučim koji tekst bih radio, razmišljam i ko bi najbolje mogao da dočara to što ja želim, te autorski tim sastavljam iz različitih sredina. Takve ekipe se na prvu čine čudne ili neobične, ali je činjenica da se u takvom spoju dobiju fenomenalne stvari. Ta predstava nastaje samo tu i samo sada, jer svaki pokret nastaje za vrijeme proba. Super je kada imaš spreman ansambl koji je voljan raditi cijele dane, jer, ako ljudi nisu spremni, nemoguće je raditi takve predstave. Tako je bilo kada sam birao i saradnike za komad u DP RS, te sam doveo Ivora Martinića, koji je napravio dramatizaciju, pa Roberta Smolika, scenografa iz Praga, s kojim surađujem već dugo vremena, Đulu Čerepeša, koreografa i muzičare Damira Martinovića Mrleta i Ivanku Mazurkijević, sa kojima sam takođe ranije radio. Riječ je o jednoj ekipi radnih ljudi, koja će, nadam se, opravdati očekivanja publike. Ističe da najbogatija društva koja poznajemo najviše finansijskih sredstva izdvajaju za kulturu

NN:  Na čelu ste "Mini teatra" iz Ljubljane. Koliko je u današnje vrijeme, kada se najmanje novca izdvaja za kulturu, zahtjevno voditi jednu pozorišnu kuću?

WALTL: Treba se samo prisjetiti da su nakon Drugog svjetskog rata u svrhe denacifikacije, kada je cijela Evropa bila uništena, kultura i pozorište bili među prvim oblastima koje su pomagane u svrhu stvaranja nekog boljeg društva. Imamo malu nesreću, jer političari koji trenutno vode cijelu Evropu, pa tako i naše male zemlje, nisu skloni kulturi i nemaju osjećaja da je zapravo baš kultura ono što može jedan narod napraviti naprednijim i boljim od drugih. Mislim da je pravo bogatstvo ono što se stvara na polju kulture. Nama je to što se bavimo umjetnošću poziv i time ćemo se baviti i kada imamo više ili manje novaca. Samo je bezobrazno što ljudi komentiraju da je umjetnost uvijek bila bolja kada nije bilo para. To nije istina i to je najžalosnije što možeš čuti i mislim da najbogatija društva koja poznajemo, kao što je, recimo, nama najbliža Njemačka, najviše finansijskih sredstva izdvajaju za kulturu. Nažalost, to nije slučaj sa državama našeg regiona, gdje su budžeti sve manji i sve manje vremena imamo za pripremu predstava.

NN: Bez obzira na to o kakvoj vrsti predstave se radi, režiser uvijek snosi veliku odgovornost. Da li je ta odgovornost dodatno veća kada režirate za djecu?

WALTL: Uvijek s nekim strahopoštovanjem pristupam svakom novom komadu. Mada mislim da odgovornost jeste malo veća kada su u pitanju predstave za djecu. S jedne strane, uvijek kažemo da su djeca zahtjevna publika, a sa druge strane, djeci možemo svašta podvaliti. S najjeftinijim trikovima im možeš iskvariti ukus. Iz tog razloga moramo se boriti da im pružimo najbolje što se u pozorištu može napraviti.

NN: Predstava "Kiklop" koju ste prije dvije godine radili u Hrvatskoj izazvala je pravu buru u javnosti, dok su jedni napuštali salu, drugi su o završetku dugo aplaudirali. Komad više ne igrate, ali je on pomjerio neke granice.

WALTL:  Nažalost, "Kiklopa" više ne igramo, čisto zbog produkcijskih poteškoća. Bila je to jako velika ekipa. To je bio naš odgovor na političku smjenu Senke Bulić, koja je vodila "Scenu Gorica", nakon čega se sve raspalo. Ali, imali smo fenomenalne odjeke, uz svu tu buru koja je bila i politički propraćena. Doživjeli smo predivne stvari i ljudi i dan-danas žele to gledati. No, mi zbog finansijske situacije ne možemo više priuštiti da igramo "Kiklopa". To je komad koji je star više od 2.000 godina, a zapravo, kada ga iščitavamo danas, kao da se ništa za toliko vremena nije promijenilo. Ostali smo u tom primitivnom razdoblju i to je ono što više frustrira.

NN: Zašto nam je teško gledati golotinju?

WALTL: Meni je golotinja dio života. Budući da sam ja ipak dijete koje je odraslo u Jugoslaviji, gdje su neke etičke norme bile jako visoko postavljene i gdje je golotinja apsolutno nešto normalno, nudističke plaže nešto najnormalnije, šokira me da danas, kada dođeš u Dalmaciju, ljudi mogu dobiti kamen u glavu ako se kupaju goli. E, onda se pitaš kako je moguće da smo mi uopšte došli do nekih sloboda. To ljudi zaboravljaju, nekad stečena prava u ljudskom duhu nisu zauvijek, nego se stalno treba boriti za njih. Ono što je tužno jeste to što mi s takvim predstavama hoćemo pokazati tu slobodu na kojoj treba istrajati, a neki ljudi to odbacuju i ne žele vidjeti da se to njima dešava u svakodnevnom životu. Takođe i ovo što se dešava u Beogradu sa paradom ponosa, koja nije provokacija neke tamo manjine koja bi htjela iskazivati svoje drugačije seksualno opredjeljenje, nego samo upozoriti na probleme manjina i drugačijih.

Intervju za Nezavisne novine (6.10.2013): Robert Waltl, reditelj iz Slovenije: Primitivni smo kao i prije 2.000 godina.