V okviru festivala Osiješko kulturno poletje (Osječko ljeto kulture) je bila 5. julija 2005 premierno uprizorjena predstava Janko in Metka (Ivica i Marica) Andreja Rozmana Roze v režiji Roberta Waltla. Predstava je nastala v koprodukciji Festivala in Otroškega gledališča v Osijeku, v katerem je Waltl pred dvema sezonama režiral veliko uspešnico Vžigalnik (Kresivo) Hansa Ch. Andersena, s katero je osvojil nagrade na Naj, naj, naj festivalu v Zagrebu, ter na mednarodnem festivalu otroških predstav v Shanghaiju.
Dramaturg predstave je Ivica Buljan, hrvaški prevod Rozmanovega dramoleta je prispeval Srećo Fičor. Waltl je v predstavi združil vrhunske hrvaške umetnike, med drugimi legendarnega kantavtorja Arsena Dedića, ki je napisal songe za glasbo v predstavi. Premiera je bila izvedena v prekrasnem ambientu baročne osiješke trdnjave, dinamično scenografijo je realizirala oblikovalska skupina NUMEN, ki sodeluje tudi s Tomažem Pandurjem, kostumu so delo Ane Savić Gecan, koreografija je delo Irme Omerzu, stalne sodelavke Philippa Decouflea. V predstavi Romanove delirične verze interpretirajo Areta Ćurković, Ivica Lučič, Đorđe Dukić, Zvjezdana Bučanin, Lidija Helajz in posebna atrakcija, živ gozd, ki ga ustvarjajo Aleksandra Colnarič, Inga Šarić in Snježana Ivković.
Več o festivalu in premieri: http://ljetokulture.osijek.hr/
Kritika iz Glasa Slavonije:
PREMIJERA “IVICE I MARICE” A. R. ROZE NA OSJEČKOM LJETU KULTURE
Predstava koja je podigla publiku na noge!
Autor: Ivana ĐERĐ-DUNĐEROVIĆ
Kada sam prije dvije godine, ocjenjujući kazališni program Osječkog ljeta kulture, ustvrdila kako je titulu najbolje predstave uvjerljivo ponijelo “Kresivo” Dječjeg kazališta u Osijeku mnogima se moglo učiniti kako je takva tvrdnja plod domaćinskoga favoriziranja ili lokalpatriotizma. Međutim, iako se OLJK 2003. mogao podičiti hrabrijom i nešto alternativnijom kazališnom selekcijom od ovogodišnje (bar kada je o viđenim naslovima riječ), spomenuta je predstava uistinu zablistala u tom teatarskom kontekstu, a tadašnje premijerne ovacije potvrdila je i nagradama na međunarodnim festivalima.
Prema svemu sudeći, i ovogodišnji će nastup osječkih kazalištaraca doživjeti sličnu sudbinu budući da je premijerna izvedba Rozmanove inačice bajke o “Ivici i Marici” doslovce podigla publiku na noge! Štoviše, prvom pravom premijernom naslovu ovogodišnjega OLJK-a nije zasmetala ni (još jednom) nesklona vremenska situacija ni premalen broj raspoloživih mjesta ni neugodna hladnoća - ambijentalna izvedba poznate bajke (u nešto drukčijem ruhu) oduševila je podjednako svojom originalnošću koliko i maestralnom izvedbom zadanoga kronotopa.
Naime, smještajući radnju u nepatvoren isječak šume u sklopu dvorišta Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, redatelj je Robert Waltl dobio najbolju moguću scenu iz koje je potom iscrpio svu silu dojmljivih autorskih rješenja i prizora. Odlučivši se, pak, za “sekundarni” književni izvor (Rozman je Grimmov tekst ustihovio i učinio suvremeno pitkijim dodavši mu narativnu sročnost) koji je dramaturški vrlo pametno i duhovito uglancao njegov česti suradnik Ivica Buljan, redatelj Waltl pokazao je kako ne igra na kartu ziheraške repeticije i kako dozvoljava svakome tekstu da sam odredi vlastiti kreativni smjerokaz. Štoviše, unatoč tome što “Ivicu i Maricu” potpisuje gotovo isti autorski tim koji je iznjedrio i “Kresivo” i unatoč tome što je u oba djela uočljiva slična imaginativna matrica, ovi su naslovi drukčije mišljeni i povezuje ih ponajprije - istorodna scenska kvaliteta.
Razoružavajuće duhovita predstava
Waltlova bajka polazi od eksplicitno dimenzioniranih likova, koji prerastaju u generatore linearne radnje i bajkovitih zadatosti - usredotočujući se na motiv puta, redatelj dovodi u vezu odnose protagonista s krajolikom koji ih okružuje i ciljem koji moraju ispuniti. U svoj redateljski itinerar on upisuje i obvezna, odnosno pripadajuća didaktička i moralna odredišta, ali to čini posve nenametljivo i suptilno. Dapače, Waltl je mnogo, mnogo više od uspješnog izvođača redateljskih radova; konzistentnost njegove autorske vizije opipljiva je u gotovo svakom segmentu predstave, ali joj poseban štih daje ona teško opisiva i pod krutu usporedbu teško svediva redateljska lucidnost. “Ivica i Marica” nježno su i razoružavajuće duhoviti i upravo je to onaj sloj djela na koji je teško uperiti prst i objasniti ga onima koji su lišeni te razine senzibilnosti. S druge strane, predstavu krasi sigurna i ritmizirana autorska izvedba kojoj ne nedostaje preglednosti i čvrste koncepcije. Istina, velikom kompozicijskom finalu nedostaje kulminacijske snage i kaloričnije napetosti, ali to je segment koji se može ispraviti nakon duže repertoarne prakse na matičnoj sceni.
Prekrasno nadahnutu Waltlovu igru u stopu prati izvrsna i upečatljiva kostimografija Ane Savić-Gecan, a jednako dobre suradnike redatelj ima i u skupini Numen koja potpisuje zanimljivu i konceptualno riješenu scenografiju. Za atraktivnost i dinamičnost predstave zaslužan je skladatelj Arsen Dedić čiji songovi u stopu prate Waltlovu iskričavu duhovitost, ali i dopisuju metatekstualnu fusnotu koja ne smeta prvobitnoj nepretencioznosti ove šarmantne scenske igre.
Odlično raspoloženi glumački ansambl
Za konačni dojam, pak, ponovo je zaslužan odlično raspoložen glumački ansambl, koji ni nakon impresivnoga niza kvalitetnih naslova, ne prestaje oduševljavati gledatelje svih dobnih skupina. U negostoljubivoj šumi jednako se dobro snalaze izvrsna Lidija Helajz, očaravajuće simpatična Areta Ćurković (čije su solo dionice baš poput onih Ivice Lučića - pravi mali antologijski dragulji), dražesno zaigran Đorđe Dukić i uvjerljivo humoristična Zvjezdana Bučanin. Ansambl je to koji svakim novim naslovom napreduje i regenerira vlastita kreativna crpilišta na opću radost onih koji još uvijek znaju prepoznati iskrenu glumačku gestu.
A upravo zbog te kazališne iskrenosti i energije, Dječje je kazalište iz Osijeka još jednom potvrdilo kako osvojene nagrade nisu plod sretnih slučajnosti, već rezultat predanoga i kvalitetnoga rada, koji neprekidno nadvisuje vlastite umjetničke gabarite. “Ivica i Marica” kao prvi pravi premijerni naslov kazališnog programa Osječkog ljeta kulture u cijelosti su opravdali velika gledateljska očekivanja i pružili nesvakidašnji doživljaj, a u pauperiziranoj ambijentalnoj produkciji i užitak koji je zaslužio opetovano gledanje.
