»Marš« ljubavi lakog umora
Redatelj i dramaturg Ivica Buljan, iznimni poznavatelj opusa francuskoga dramskog pisca Bernarda-Marije Koltésa, u okviru 2. riječkih ljetnih noći, što traju od 24. lipnja, u Tvornici papira u Marganovu postavio je njegov dramski tekst »Marš«. U produkciji tog ambijentalnog projekta sudjelovali su riječka Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca, ljubljanski »Mini Teatar« i zagrebačko »Novo kazalište«.
Riječ je o svjetskoj praizvedbi komada sofisticirane fragmentirane dramaturgije, koji prati shemu klasične francuske drame (prolog i pet činova) s dva para bezimenih likova (zaručnika i supružnika). Dijalog za zaručnike Koltés je izvorno napisao, a za dijalog supružnika poslužio se bibiblijskom »Pjesmom nad pjesmama«. Koltésov »Marš« nudi čitav dijapazon »ljubavnog diskurza«, s brojnim slijepim ulicama, nerazumijevanjima i strepnjama, žudnjama, umorima, zanosima i ekstazama koji prate pohod cestom što ju je prokrčila ljubavna žudnja (ili ono što se tako zove). Tekst, lirične obojenosti kad se govori o iskazivanju emocionalnih stanja i matrimonijalnih raspoloženja, epski je otvoren unatoč tvrdom tradicionalizmu rituala što ga, na vrlo pomaknut način, istražuje, secira. Također, trasira mogućnost profiliranja, uvjetno rečeno protagonista, kao likova čije se sudbine prelamaju, zbog bogatih asocijativnih bljeskova, u svjetlu mogućih psihoanalitičkih, literarnih, seksoloških, kulturloških i socioloških tumačenja. Takove zadanosti mogu krenuti u smjeru naporne teatarske hermeneutike, no Buljanu nisu predstavljale ograničenje. Naprotiv, »Marš« u njegovu čitanju postaje intrigantan i maštovit multimedijalni scenski projekt, u četiri dijela, jasno precizirane kompozicije s utemeljenom tendencijom osvajanja polivalentnoga prostora napuštene tvornice.
Iako nas je Buljan naviknuo na kazališna iznenađenja, poigravanje žanrovima, priređivanjem glazbeno-plesnih spektakla. Iako za njega predložak postaje tek impuls, ne samo za vizualizacije što prate kazališnu geometriju visokog rizika i često teško kontrolirane statike, u »Maršu« je dokazao da ima i te kako mnogo spremljenih asova u rukavu. Redatelj miješa dvije varijacije dijaloga, i to na dva jezika, prvi u ekspresivnoj interpretaciji Senke Bulić i Damira Orlića u sasvim očišćenom prostoru, dok drugog odlikuje nadrealističko-kaberetska vizura i fascinatno točna izvedba Marka Mandića i Pije Zemljič (odličan estetski okvir oplemenili su scenograf Vadim Fiškin i kostimografkinja Ana Savić Gecan). Sve rečeno prati neprekidna tonska kulisa s glasom Ane Karić, koja izgovara dijelove »Pjesme nad pjesmama«, a time je i stvoren uvod u niz malih performansa, neočekivanih »kazališnih instalacija« u kojima je došlo do potpuna prožimanja kazališnih i izvankazališnih oblika i žanrova.
U trećem dijelu »Marša« Buljan, parodirajući ideju stvaranja svojevrsne izložbe živih figura u karnevalizacijskom ganuću i estradnom pakiranju (metaforički i simbolički), za podloške svojih eksponata papirne skulpture koristi i projekciju filma »Slučajni život« Ante Peterlića, dok pjevačica Ditka Haberl i Zoran Prodanović Prlja pjevaju stare šlagere kao što je »Odvest ću te na vjenčanje«. U toj svečanoj i kaotičnoj proslavi ljubavi odličan nastup imali su i legendarni performer Tomislav Gotovac, plesači Victor Yeldjim i Askhatbek Yusupzhanov, hip-hoper Jose i Leonora Surian, odlični Niko Goršič i Olga Kacjan, kao ulični zabavljači i dr. Predstava u svom četvrtom dijelu završava gotovo u hipijevskom stilu zajedničkom pjesmom pročišćenja »I"ll never fall in love again«, na velikoj terasi tvornice. Priredivši takvu dojmljivu finalnu katarzu, Buljan je Koltésov tekst artistički ukoričio u scensko prikazanje, koje ljubavi ne odriče snagu, a ni njezinu varljivost, dok istodobno ne skriva niti slabosti tijela koje ni u zavjetu ne dobivaju utjehu.
Helena Braut
