Mini teater Ljubljana bo na QUEER festivalu v Zagrebu gostoval z dvema predstavama. V petek, 9. septembra, ob 20. uri, bo v gledališču ZeKaeM na sporedu uspešnica Schneewittchen After Party, v soboto, 10. septembra, ob 11. uri, pa v Lutkovnem gledališču Zagreb lutkovna predstava Drugačen. Festival (poteka od 7. do 11. septembra) je tokrat organiziran tretjič, združuje pa vse zvrsti umetnosti, od gledališča, plesa in filma do književnosti in likovnih razstav.
Schneewittchen After Party je v koprodukciji s Cankarjevim domom, Festivalom Ex Ponto, Novim kazalištem Zagreb in ARL Dubrovnik, nastala po delu Roberta Walserja. Režiser je Ivica Buljan, scenograf Tomo Savić Gecan, kostumografka Ana Savić Gecan, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar in koreografinja Mara Sesardić. V predstavi nastopajo Veronika Drolc, Ana Karić, Robert Waltl, Niko Goršič in glasbeniki Andraž Polič, Blaž Celarec in Gregor Cvetko. Predstava je gostovala na več mednarodnih gledaliških festivalih, bila deležna izjemnih odzivov strokovne javnosti in prejela posebno nagrado strokovne žirije Borštnikovega srečanja 2003 za predstavo v celoti, Veronika Drolc pa je za naslovno vlogo prejela igralsko nagrado. Društvo dramskih umetnikov Slovenije pa je z letno nagrado ZDUS za 2003, za vlogo princa nagradilo Roberta Waltla. Oktobra bo Mini teater s to predstavo gostoval tudi v Neaplju, Festival Internazionale di teatro.
Predstava Drugačen Ivane Djilas je bila inspirirana s slikanico Kathrin Cave. Likovno podobo predstave podpisuje Jelena Proković, glasbo Boštjan Gombač, lutke je izdelal Ivica Bilek, igrata pa Barbara Kukovec in Mateja Pucko. Predstava je nastala v koprodukciji z Gledališčem Jaz in Ti.
Drugačen je bitje, ki ga nihče ne mara, nihče se noče igrati z njim. Osamljen, razočaran in žalosten sedi v svojem naslonjaču, ko pozvoni na njegovih vratih. Pojavi se Čuden, ki prav tako išče prijatelja. Hm, tale pa že ne bo moj prijatelj, si misli prvi, ko vidi drugega, ali pač?
Seveda se ob srečanju tretjega vsi skupaj zavedo, da je sreča prijateljstva ravno v različnosti, drugačnosti pa tudi čudnosti. Zabavna zgodba o prijateljstvu. Predstava je naletela na izjemno topel sprejem domačega občinstva in kritike.
Besede organizatorja:
»Treća godina života u djece može se opisati kao istraživalačka – nečije Sunce, Zlato ili Milo taman kreće u otkrivanje svojih i tuđih osjećaja. Dok nagon za crtanjem i bojanjem luduje, gugutanje se već odavno pretvorilo u riječi i rečenice. Koliko li samo obiteljskog veselja leži u nespretnostima kad se mališani pokušavaju sami nahraniti ili, hm, isprazniti? U toj dobi djeca postaju svjesna predodžbi kakvi bi dječaci i djevojčice trebali biti, što je idealno vrijeme za početak usađivanja stereotipnih razlika – uz svesrdnu roditeljsku pomoć.
Queer Zagreb se, pak, u svojoj trećoj godini čini kao pomalo zaostalo dijete – mi još nismo baš sa sigurnošću svjesni jasnih razlika između dječaka i djevojčica, a to se onda veže i s ponekad izraženo (na)opakim osjećajem za boje. Glasovi i rečenice koje mi izgovaramo mnogima zvuče potpuno nerazumljivo. U većini slučajeva nemamo svemoćnog prevoditelja koji poigravanje dentalima i labijalima svojih trogodišnjaka i konstrukcije poput: 'taubeki na tubike tubike' znaju točno interpretirati u: 'golubovi na Trgu Republike'. Zbog toga i jednostavna i razgovijetna poruka poput: 'ljubav je ljubav' netreniranom većinskom uhu s kojim smo suočeni znade zazvučati kao 'želimo posebnija i veća i bolja prava od svih ostalih'. Ipak, u nekim stvarima smo na razini zdravog trogodišnjaka – naime, i Queer Zagreb ponekad gurne prst u govno pa dobije packe.
U tom stilu, Queer Zagreb ovu festivalsku godinu većinu svog programa posvećuje izuzetno osjetljivoj i intrigantnoj temi koju određujemo terminom heteronormativnost djetinjstva. Festival kao forma rijetko kada može davati odgovore pa nećemo niti mi tendenciozno preuzimati tu ulogu od dežurnih prosvjetitelja. Festival kao platforma je, s druge strane, odlično mjesto za postavljanje pitanja. Kroz odgojno obrazovne institucije što se bave djetinjstvima, heteroseksistička matrica se umnaža i sije normativnosti koje se nameću kao djeci najsigurnije okruženje. Međutim, mimo samog sadržaja, i puki načini na koje društvo 'brani' djecu od bilo kakvih nenormativnih (po vlastitoj definiciji i razumijevanju) utjecaja postaju agresija na slobodan razvoj individualnosti tijekom odrastanja. Ironično je da se takvi oblici prakticiranja i promoviranja nasilja nad djecom od strane društva percipiraju kao zaštita.
Dokle god se možebitna tendencija nedominantnih spolnih i rodnih identiteta shvaća kao manje vrijedan izbor, razumijevanje i prihvaćanje različitosti te iskorjenjivanje diskriminacije temeljene na tim osnovama ostaje izvan dosega. Takvim pristupom odgoju i obrazovanju ne samo da su queer djeca zakinuta za djetinjstvo po svojoj mjeri, djetinjstvo u kojem mogu imati referentne točke s obzirom na vlastiti senzibilitet, već sva djeca zapravo, ne bivajući podučena postojanju različitosti i obaveze njenog prihvaćanja, gube dio potencijala da odrastu u osobe spremne za život neopterećen čuvanjem lažne uniformnosti međuljudskih opcija. Obaveza da se svu djecu nauči poštovati i same sebe i druge kroz osobni prostor vlastite i tuđe slobode, da im se usadi vjera u snagu kojom će se moći nositi sa nailazećim nesklonostima, jedna je od najvažnijih zadaća roditelja, vrtića i škola. Ova obaveza je naknadno zbog queer djece još važnija, jer ona odrastaju sama, ne imajući društveno, a najčešće ni obiteljsko razumijevanje svojih potreba. Međutim, uvjet za takvo što je da roditelji, vrtići i škole prvo sami prihvate vrijednost različitosti da bi tu vrijednost onda mogli s uvjerenjem i prenositi. Queer djeca postoje i onda kada su namjerno previđena, a više ili manje heteronormativna djetinjstva su im svima nametnuta, i stoga, zajednička. Većina programa Queer Zagreba kroz kazalište, ples, film i likovnu umjetnost te teorijsku konferenciju postavlja pitanja o utjecaju heteronormiranih djetinjstava na klijente tih djetinjstava – djecu.«
