SCENSKI PASTEL
Enes Kišević: MAČAK U TRAPERICAMA
Režija: Robert Waltl
Pozorište lutaka u Mostaru
Sezona 2006/2007
Premijera: petak, 3.11.2006.
Boja, pokret, riječ i glazba su standardni leksemi scenkog govora. Medjutim, kako se ovi elementi prevode u funkciju teatarskog čina, kako se uspostavlja originalnost scenskog govora, očituje se u načinu njihovog komponovanja i zavisi od maštovne snage i općeg teatarskog umjeća reditelja, od uspostave novih neiscrpnih sintaksičkih odnosa.
Na ove reminiscencije, koje se čine toliko prirodnim da ih, uglavnom, i ne primjećujemo, nagnao nas je slovenski reditelj Robert Waltl koga smo sreli ovih dana u mostarskom Lutkarskom pozorištu gdje je na scenu ovog teatra postavio čuvenu poemu Enesa Kiševića «Mačak u trapericama».
Već sam izbor ove Kiševićeve poeme predstavlja svojevrsno iznenadjenje budući da je ovo pjesničko djelo bilo u «trendu» prije tridesetak godina. Waltl nas je, zapravo, opomenuo, skrenuo našu pažnju na Kiševićevo djelo koje jeste, prije svega, pjesničko djelo, gradjeno neobičnim ritmičkim kaskadama, temeljenim na ritmičkim odnosima poskočica, zaošijanog dinamizma koji ne dozvoljava predah dok je iščitavamo i koja, upravo u tim dinamičkim odnosima, krije snažana dramski naboj koji, tako moćno, korespondira sa djetinjskim razumijevanjem svijeta, sa osjećanjem njegove igrivosti čime se, samo od sebe, nudi scenskom prikazu. Taj dinamizam je zaokupio pažnju Roberta Waltla, nagnao ga da mu bude osnova za razigravanje sopstvenih tvoračkih moći, za iskušavanje djelotvornosti ritmičkih skladova same poeme da se prevede na scenski jezik i načini teatarski čin. Otkuda susret ovog hrvatskog pjesnika, rodjenog u Ćopićevom zavičaju, i slovenskog reditelja (i glumca), objašnjava nam Ivica Buljan:
«Waltlov susret s Enesom Kiševićem dogodio se u «Bajci o ribaru i ribici» gdje Enes glumi starog ribara. To se umjetničko kompanjonstvo nastavilo kroz raguzijanske Enesove stihove po kojima je Mitja Vrhovnik - Smrekar skladao pjesme u «Maloj sireni». U Riječkom lutkarskom kazalištu Waltl je postavio Kiševićevu «Koku Kokone». Velikodušan pjesnik, koji voli svoje čitaoce, i širokogrudan režiser, koji neprestano uzbudjuje svoju mladu publiku, tandem su koji u Mostar dolazi razvedriti čistom i iskrenom poezijom».
Postavka «Mačka u trapericama» samo produžuje taj slijed, ali nas i upućuje na medjusobno razumijevanje ova dva umjetnika koje se javlja kao pouzdan temelj za očekivani rezultat.
I upravo to: razumijevanje ritmičkih kaskada bilo je osnova sa koje je Waltl krenuo u scensku projekciju Kiševićeva djela. Istovremeno, to razumijevanje je Waltlu omogućilo da svoj scenski prevod «Mačka u trapericama» ne zasniva na prilagodbi jednog pjesničkog djela scenskom govoru, već cjelovitom prijevodu za koji se nalaze adekvatne scenske formulacije za ono što je utemeljeno u riječima, ali da se ne izgubi riječ u kojoj je utemeljena punina pjesničkog djela. Waltl je ritmičke odnose, koji vladaju Kiševićevom poemom, preobrazio u scensku boju, u četiri tonske vrijednosti – crvenu, žutu, zelenu i plavu, dinamizam je preveo u pokret, riječ je stavljena u kontekst pokreta kao fluid koji se na da ugasiti, a iznad svega je postavljena glazba koja sve to objedinjuje i stvara unutarnju čvrstinu scenskog zbivanja. Waltl ove elemente ne dovodi u svojevrsnu subordinaciju koja bi mu omogućila lagodnost u stvaranju sintaksičkih cjelina, on svakome od ovih elemenata stvara posebnu dramaturgiju, obezbjedjuje im puni scenski život, reklo bi se da svaki od ovih elemenata ima svoj sopstveni scenski prostor i da, zapravo, u jednoj predstavi gledamo četiri predstave. Ali, budući da svi ti elementi imaju svoje zajedničko izvorište - pjesničko djelo Enesa Kiševića, oni se medjusobno uskladjuju, urastaju jedni u druge i, urastajući jedni u druge, razvijaju unutarnje potencije onoga drugoga.
Pokret stječe puninu glazbenog kretanja, kretanje artikulira odnose izmedju bojenih entiteta, bojene fakture otkrivaju unutarnju pjesničku potentnost riječi. I svi su na dobitku! Ni jedan dio se ne može toliko osamostaliti da bi počeo zvučati samostalno i time narušio cjelinu. Ali, istovremeno, glazba je ustrajno provodjena kroz cjelovite zamisli rediteljeve, predstava poprima karakteristike glazbene predstave, boja vizualizira svijet koji se doživljava i želi razumjeti, boja je kozmos u čijem se prostranstvu taj svijet otjelovljuje, on se javlja nosiocem uspostave neposredne komunikacije gledališta i scenskih prizora i time predstava poprima karakter likovnog djela. I ona jeste to: jeste mala pastelna simfonija na čijim se elementima zasniva snaga doživljajnosti, riječ zvuči u pozadini svakog bojenog akorda, pokret im daje lelujavost. Za imenovanje junaka, nosilaca fabulativnog sloja, Waltl se poslužio obrazinama koje su nosile u sebi izvjesnu energiju komičnog, ali su, zapravo, više pridonosili cjelovitom likovnom oblikovanju prizora potencirajući bojene cjeline kostima koje su glumci nosili na sebi.
Waltl je predstavu zasnivao na kolektivnom radu glumaca, čak i na tonskom uskladjivanju govora. Ovakav postupak je najviše pogodovao Igoru Vidačkoviću, studentu treće godine Akademije u Mostaru, koji se, sa punom lagodnošću svoje scenske predispozicije (zdrav organ i čista dikcija, stasitost i suvereno vladanje pokretima tijela) uglazbljivao u kolektivizam igre, nadvladavao svoje scensko neiskustvo i time se smještao u istu ravan sa ostalim glumcima. Ako se produži razvijati na ovakav način, ubrzo će standardni kvartet mostarskog Lutkarskog pozorišta prerasti u kvintet, petočlani ansambl, što bi značilo značajno rasterećenje četvoro glumaca ovog teatra (Nermina Denjo, Diana Ondelj – Maksumić, Sergio Radoš i Nedžad Maksumić), mada su oni iskazivali sposobnost za realizaciju vrlo kompleksnih scenskih zamisli, pogotovo onih koje su, na ovoj sceni, postavljali bugarski reditelji.
Dugogodišnji zajednički rad njih četvoro pridonio je da su se stvaralačke energije, različite u početku, vremenom toliko usaglašavale da se danas više i ne može primjećivati neka razlika izmedju Sergija Radoša i Nermine Denjo, Diane Ondelj - Maksumić i Nedžada Maksumića, mada će, bez sumnje, ostati trajna odlika ovog teatra da oslobadjanje svih stvaralačkih potencija ovog ansambla potječu od Diane Ondelj – Maksumić čije je stvaralačke moći i onaj lirski fluid, koji ona nosi u sebi kao svoju imanenciju, teško porediti bilo s kojim glumcem u našim prostorima, mada i u banjalučkom Dječjem pozorištu ima nekoliko glumačkih snaga koje su postigle svoj puni stvaralački individualitet (najbliži joj je Duško Mazalica).
Diana Ondelj- Maksumić nadrasta svoje fizičke odlike i postaje metafora scenske gracioznosti koja se može modelirati kroz najraznovrsnije rediteljske zamisli. Medjutim, Robert Waltl se zadovoljio time da ona bude parametar onog scenskog utjelovljenja do kojeg su morali dospijevati ostali akteri. I to je, upravo, postigao! Gledali smo, dakle, jedno vrijedno scensko djelo u mostarskom Lutkarskom pozorištu, sreli u njemu vrsnog pjesnika Enesa Kiševića i slovenskog reditelja Roberta Waltla koji se počeo kretati putanjama svoga slavnog prethodnika – Edija Majarona.
Sarajevo, 13. 11. 2006.
Vojislav Vujanović
