Sledite nam

Sledite nam na facebooku Sledite nam na twitterju

Želite biti obveščeni o programu in novostih?

Vnesite svoj e-poštni naslov:

Obstoječi uporabniki: prijava

U svom osvrtu na Marš / Pjesma nad pjesmam naslovljenom "Intimni spektakl", Dubravka Lampalov u "Vijencu" od 7. srpnja piše:

"Kada bi ispunjavanje kroničarske dužnosti bio neodvojiv dio kazališne kritike, bilo bi potrebno objaviti kako je publika po završetku dvosatne izvedbe predstave "Marš/Pjesma nad pjesmama" doslovce u stopu pratila izvođače, upravo zaljubljeno hodala za njima, vraćala ih na pozornicu aplauzom, skandiranjem, pjevanjem i plesom, fizički i emocionalno se (da sve to prenesemo u nekakav stručni diskurs) stopila s izvođačima i autorskim timom na terasi napuštene Tvornice papira.

Ansambl Koltesova "Marša/Pjesme nad pjesmama" u režiji Ivice Buljana na svjetskoj je praizvedbi 24. lipnja u Rijeci nedvojbeno zaveo publiku: zavođenje je, uz snažan početni, gotovo djevičanski otpor publike, započelo potiranjem praktičnih, uskih vrijednosti izvanjskoga svijeta, potom otvaranjem prebogatoga svijeta emocija te predstave, da bi se u veliku finalu rascvjetalo u posve isprepleten, snažan međuodnos publike i kazališnoga plemena redatelja Ivice Buljana. U ovom vremenu, letargičnu i bez perspektive, u doba moralnoga relativizma, u doba koje za posljedicu ima duboke osobne unutrašnje krize što postaju opće  mjesto u razgovoru, upravo se takvom neduhovnom podneblju suprotstavlja Koltesov "Marš", gotovo drsko podsjećajući kako borba za život nije tek ekonomsko pitanje. Napisan početkom sedamdesetih, Koltesov "Marš" stihovana je petočinka otvorene strukture koja se biblijskom "Pjesmom nad pjesmama" bavi iz perspektive njezine starozavjetne izvornosti, a ne osnovi novijih kršćanskih interpretacija.

Redatelj Buljan umnaža Koltesove parove Zaručnika i Zaručnice/Muža i Nevjeste, tako da u njegovoj interpretaciji igraju dva para zaručnika (Senka Bulić/Damir Orlić te Marko Mandić/Pia Zemljič), dok supružnike igra čak četiri para: Ana Karić i Tomislav Gotovac; Olga Kacjan i Niko Goršič; Leonora Surian i Jose; Ditka Haberl i Zoran Prodanović. Koltesov je "Marš" u Buljanovu redateljskom konceptu površinsko tkivo, epiderma ovog performansa/predstave, jer koliko god redatelj dosljedno poštuje tekst - ne pristupa mu aprioristički, nego proniče, zajedno s ansamblom, bit spona koje vežu zbilju svijeta sa stvarnošću kazališta, tragajući za svim oblicima izabrane i dominantne emocije predstave. A riječ je, dakako, o ljubavi. Kompozicija  "Marša" usko je vezana uz izbor triju prostora Tvornice papira, štoviše, organizacija građe predstave u najorganskijoj je vezi s ta tri tvornička prostora: emocija ljubavi preispituje se u velikoj dvorani Hartere, u manjoj dvorani nalik na tunel i na terasi.

Takvo putovanje, dugotrajne šetnje i lutanja nisu organizirani uočljivom dramskom progresijom, ni slutnjom kakva cilja. Cilj je bila čarobna atmosfera koju je oblikovala vizualna simfonija, savršeni likovni ritam nastao iz suradnje scenografa Vadima Fiškina, kostimografkinje Ane Savić Gecan i majstora svjetla Borisa Blidara; potom glazba autora Mitje Vrhovnika-Smrekara sačinjena od tisuću boja; potom moćna rječita koreografija Victora Yeldjima i Askhatbeka Yusupzhanova…

Glumački,  igra se razvijala kao da je ansambl bacio oblutak na mirnu površinu  vode stajaćice i onda promatrao što se zbiva s prvobitnim oštrim ocrtanim kružnicama valova koje se pretaču i šire, pa postaju velike i mekane, nedefinirane, neocrtane, rasplinute. Blistavi ljubavni duet Senke Bulić i Damira Orlića, zgusnut u ljubavnoj himni punoj strasti, zebnje, žudnje, tjeskobe i nemira preplavljuje se, postaje odskočna daska za opise upravo suprotnih emocionalnih stanja, stanja emocionalnoga Olimpa što ga u velikoj dvorani Hartere stupnjevito razvija ansambl izvanredne koherentnosti. Taj mozaični putopis ili možda krajolik  ljudske duše, što ga u vremenskoj i prostornoj paraleli daju četiri para Supružnika, mišljen je tako da ne prikazuje autonomnost osobe ili integritet nekog određenog para, nego predstavlja sve ljude, cjelinu ljudske zajednice uronjenu u dominantnu emociju ljubavi.

U vrlo krhku tkanju od kojeg je satkan, ako se može tako reći, intimni spektakl "Marš", u potpunoj afirmaciji ljubavi kao najvrednijega ljudskog sadržaja za osebujne, sjajne niti, zaslužan je i izniman scenski šarm sedmogodišnjeg Jakova Gotovca Borčića, zatim neskriven, upravo zarazan užitak igre Galiana Pahora, i napokon, energetski snažno nabijeni plesači, čije dionice imaju sve odlike rituala.

"Ovo je vrijeme nemisaono i nefilozofsko i nitko se ne usuđuje reći što je dobro, a što je zlo", kaže jedan filmski lik Michelangela Antonionija, a s njim bi se vjerojatno suglasio i lik Fellinijeva redatelja iz "Osam i pol". Spojivši atmosferu felinijevskih dekadentnih filmskih završetaka i "neorealizma duše" s antonionijevskim beskrajnim lutanjima po pitanjima duše, uvrstivši u predstavu i film "Slučajni život" Ante Peterlića, kojega su se naraštaji studenata neuspješno pokušavali dočepati, pritom ne poričući snažnu vezu sa suvremenom filozofijom, Ivica Buljan potpisuje rad koji je istodobno potpuno introvertiran i posve ekstrovertiran, hermetičan i rastvoren, jednostavan i beskrajno zakučast. Udobnost nove Buljanove predstave ne pruža, rekao bi Antonioni, zaštitu od straha: sve u "Maršu" može se čitati na barem dva načina, pa tako i završetak. Predstava završava hitom "I'll never fall in love again" Burta Bacharacha iz filma "Get Over It", pa čak i ta jednostavna, romantična teen-ideja može biti itekako kobna, ako se useli u srce čovjeka koji više neće ljubiti iz nekih sasvim drugih razloga".