U osijeku se događaju fenomenalne predstave! (Glas Slavonije, 23. 8. 2006)

23.8.2006
ROBERT WALTL, SLOVENSKI REDATELJ I ČEST GOST OSJEČKOGA DJEČJEGA KAZALIŠTA
U Osijeku se događaju fenomenalne predstave!


Autor: Narcisa BOŠNJAK

Tri vrlo uspješne predstave u svega nekoliko godina, kratak je rezime onoga što je Robert Waltl napravio u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Ova sretna priča i uspješna suradnja počela je s Andersenovim “Kresivom”, premijerno izvedenim na Osječkom ljetu kulture 2003., prošloga je ljeta uprizorio “Ivicu i Maricu”, a posljednju je osječku kulturnu manifestaciju obogatio za izvrstan naslov - “Kolbaba i Brzojavko”.
* Nazvati te osječkim gostom redateljem nema smisla, jer te ovdje već svi smatraju domaćim, a i s nestrpljenjem očekuju svaki tvoj novi potez.
- Još prošle godine, kada sam odlazio iz Osijeka nakon “Ivice i Marice”, dogovorio sam da ću dogodine raditi jednu lutkarsku predstavu. Tjedan dana nakon odlaska iz Osijeka, dok sam bio u Umagu na festivalu, zvala me osječka ravnateljica Jasminka Mesarić i virovitički ravnatelj Miran Hajoš te rekli da žele raditi koprodukcijsku predstavu i pitali me bih li ju ja režirao. Prvo sam pomislio da će me biti malo previše u ovome gradu, da ću svima dosaditi. No, nakon nekoliko dana razmišljanja, mada sam umoran i ovu sam sezonu doista mnogo radio, odlučio sam prihvatiti poziv. Valjda je to zbog ljubavi koju sam razvio ovdje radeći na “Kresivu” i nisam mogao odoljeti izazovu. “Poštarska bajka” bila je u igri već od ranije, a posebice mi se činila pogodnom, jer se ovdje radi o koprodukciji.

SVE VEĆA I VEĆA OČEKIVANJA
* Kako je došlo do “Kolbabe i Brzojavka” Nine Mitrović?
- Vrlo sam dobro upoznat s onim što Nina Mitrović radi u posljednje vrijeme, pa smo ju Ivica Buljan i ja zamolili da napravi dramatizaciju. Predložila je da napravi potpuno novi tekst, što se nama činilo fenomenalnim. Tekst mi se isprva svidio. Moja je molba bila da umjesto Čapekova poštara glavni lik bude poštarica, zbog Arete Ćurković. S obzirom na to da je glavni ženski lik, htjeli smo da ima partnera pa je Nina dodala Brzojavka Kaslića, usamljenoga patuljka koji radi na pošti. Na putovanje na koje njih dvoje kreću, Nina je uvela doista fantastične likove. Kostimografiju je radila moja stalna suradnica Ana Savić Gecan i mislim da je ovaj put napravila majstorski, vizualno fantastičan posao.
* Nakon dvije predstave koje su i publika i kritika više nego izvrsno dočekali, jesi li te bilo strah od zasigurno visokih očekivanja?
- To je velika odgovornost, posebice kada si u nekoj sredini tako često kao ja, u Osijeku. Očekivanja su sve veća i veća, ne samo publike, nego i moja osobna. Moram pronaći neke nove izazove, a ovdje mi je to svakako bio novi hrvatski tekst, nova virovitička ekipa. Sretan sam što sam svoju autorsku ekipu obogatio ljudima iz Osijeka, ovaj put koreografkinjom Natalijom Manojlović, s kojom sam se “prepoznao” odmah, radili smo bez dugih uvoda, dugih priča, a dobili smo što smo htjeli. Scenografiju kakvu su ovaj put napravili Numen još nisam vidio. Tako je jednostavna, a opet zanimljiva i pokretna. Ja u svojim predstavama nikada ne radim pauze i mrakove, protočnost scene mi je jako bitna. Ime Daniela Biffela iz skupine “Pun kufer”, jako sam dugo imao u svom mobitelu, ali do sada nije bilo prigode za našu suradnju. Rado se prihvatio posla i jako sam zadovoljan glazbom. Okupila se velika ekipa na ovom velikom, mojem do sada najvećem redateljskom projektu. Mislim da se neki projekti ne mogu raditi u bilo kojem kazalištu, jer je bitna spremnost ansambla i svakoga pojedinca.

OSIJEK IMA ENERGIJU
* Ovaj ansambl čine glumci bez akademije, a ipak su vrlo kompaktni i svi ga redatelji ističu kao poseban?
- Ovdje je riječ o velikodušnosti koja se rijetko susreće u čitavom ansamlbu, koji diše kao jedan. Ovakva se velika predstava ne bi mogla nigdje drugdje raditi, čemu su uvelike pridonijeli i glumci iz Virovitice svojim talentom i željom kako napraviti maksimalno, iznad svojih granica. Nije se moglo čuti 'ne znam', 'ne mogu' ili 'ne ću'. To je redatelju gušt i zato smo svi oduševljeni kada dođemo ovdje, jer svugdje nailazimo na nesigurnost, sujetu, ljude koji se u startu nisu spremni do kraja otvoriti. Ovoj ekipi to nije problem, jer ja imam povjerenja u njih i oni u mene do kraja i ulaze u pustolovinu, mada bismo se mogli i poskliznuti. A ovo je bila doista naporna predstava. Pokretnu scenografiju iza scene miču sami glumci, predstava ima mnogo kolorita i plesa, što ja volim.
* Kako ti se svidio Osijek kao grad, ritam njegovoga života, kultura?
- Kada sam prvi put došao u Osijek vidio sam mnogo poleta, želje da se zaboravi rat i krene dalje. A danas vidim da se malo toga obnavlja, mada je prošlo mnogo vremena. Grad bi se trebao pobrinuti da djeca koja se danas rađaju ne gledaju izrešetane kuće i ruševine. I u tom se vidi drastična centralizacija - Zagreb je postao najgori mogući centar. No, u Osijeku se ipak događaju lijepe stvari, fenomenalne predstave. Ima toliko kvalitetnih ljudi ovdje kojima je teško izraziti se. Žao mi je što Osijek nema studentsku scenu. Osječani ostvaruju velike rezultate diljem Hrvatske i svijeta, a u gradu ih se ne prepoznaje. Nama, koji dolazimo izvana, lakše je prepoznati tu kvalitetu. Grad ima vidljivu energiju koju može sam razvijati do nekih granica, no onda mu treba jači poticaj izvana, poticaj politike.


Dogodine bez osječke predstave
* Hoćemo li dogodine vidjeti i tvoju lutkarsku predstavu?
- Ja inače radim mnogo lutkarskih predstava, a ovdje su jako željeli upravo takvu, no neću ju raditi ovdje dogodine, s obzirom na to da sam u ovu predstavu uskočio. “Kolbaba i Brzojavko” mnogo se ljepše, kvalitetnije može ispričati glumcima, nego lutkama, a kod odabira teksta jako je bitna tehnika. Ravnateljica Mesarić rekla mi je u šali da kad god dođem u Osijek uvijek radim velike predstave s cijelim ansamblom, a kod sebe u Mini teatru male, putujuće. No, mislim da je to zbog ansambla. Žao mi je što troje glumaca ipak ne sudjeluje u ovoj predstavi. Ako je ansambl glomazan, teško je ići na gostovanja, a s obzirom na to da će se predstava igrati i u Virovitici, kazalište će ostati prazno...